Kažete djetetu: “Odlazimo za pet minuta,” a oni uzdignu ramena kao da ste upravo rekli pet sati. Treptate, a oni su od utorka narasli za centimetar. Nekako, čini se da vrijeme za njih ne funkcionira na isti način. Nije to samo mašta. Djeca i odrasli zaista doživljavaju vrijeme drugačije. I ne, to nije stvar jet laga. To je stvar mozga.
Razlika u percepciji počinje rano
Za djecu, vrijeme se rasteže. Tjedan im se čini kao vječnost. Čekanje 10 minuta je nepodnošljivo. To nije zato što su nestrpljivi. To je zato što su im mozgovi povezani da primjećuju više, a nisu još dovoljno dugo živjeli da bi stavili vrijeme u perspektivu.
Za petogodišnjaka, godina je 20 posto njihovog života. To je veliko. Za četrdesetogodišnjaka, godina je samo 2,5 posto. Brže prolazi u usporedbi. Njihov osjećaj “uskoro” i “kasnije” funkcionira na potpuno drugačijem unutarnjem satu.
Možgane rastu, a s njima i osjećaj za vrijeme
Moždani sustavi djece još uvijek razvijaju alate za obradu vremena. Žive više u trenutku, s manje naglaska na planiranje ili mjerenje vremena u apstraktnim pojmovima. Mlađa djeca fokusirana su na ono što je odmah ispred njih. Ne balansiraju buduće obaveze niti pokušavaju biti učinkoviti.
Ovaj fokus čini sve intenzivnijim. Pet minuta čekanja na red za ljuljačku može se činiti kao vječnost. U međuvremenu, sat vremena građenja s blokovima nestaje u trenu. Njihovi unutarnji satovi prilagođeni su osjećajima, a ne brojevima.
Novost usporava vrijeme
Djeca doživljavaju više novih stvari svakoga dana nego većina odraslih u mjesec dana. Novi zvukovi. Nove riječi. Nove pravila. Njihovi mozgovi naporno rade da bi sve to razumjeli, a taj trud usporava njihovo percipiranje vremena.
To je također razlog zašto se rane uspomene čine tako dugima. Dani su bili ispunjeni prvim iskustvima. S godinama, dani se sve više miješaju. Manje iznenađenja. Manje novosti. Vrijeme ubrzava ili barem tako djeluje.
Odrasli žive u bržoj petlji
Većina odraslih živi po rutini. Ustaj, radi, ponovi. Ova učinkovitost pomaže nam upravljati užurbanim rasporedima, ali također komprimira naše sjećanje na vrijeme. Tjedni mogu proći u magli kada ništa posebno ne iskače.
Suprotno tome, djeca često doživljavaju život sporije. Njihov osjećaj za vrijeme ima više teksture. Više boja. Više trenutaka vrijednih pohrane. Zato školske godine djeluju duže od radnih godina.
Zašto se vrijeme čini drugačije u različitim dobnim skupinama
- Djeca imaju manje referentnih točaka, pa im novi vremenski jedinici djeluju veće
- Primjećuju više detalja, što usporava njihovo iskustvo
- Igra i mašta iskrivljuju njihov osjećaj za minute i sate
- Emocije poput dosade ili uzbuđenja istežu ili skupljaju vrijeme
- Još uvijek uče kako mjeriti i upravljati vremenom uopće
Nije riječ samo o opsegu pažnje. Riječ je o tome kako um oblikuje vrijeme kroz iskustvo, emocije i sjećanje.
Pomoć djeci (i odraslima) da se susretnu u sredini
Odrasli često frustrirano reagiraju kada djeca ne “shvaćaju” vrijeme. Ali ako koristite svoj brz, učinkovit sat za razgovor s nekim tko živi u vremenu djeteta, dobit ćete neusklađene rezultate.
Umjesto da kažete “još deset minuta,” pokušajte koristiti događaje kao oznake: “Idemo kući nakon još jedne knjige.” To povezuje vrijeme s iskustvom, a ne s brojevima. Djeci je to lakše shvatiti.
Za odrasle, obrnuto, također je korisno. Ako vam se čini da vrijeme prolazi prebrzo, uvedite nešto novo. Čak i male promjene mogu produžiti vaše percipiranje. Skuhajte novo jelo. Isprobajte novu rutu. Pozovite nekoga s kim niste dugo razgovarali. To ponovno uvodi vrstu novosti koju djeca doživljavaju cijelo vrijeme.
Dva sata mogu učiti jedno od drugoga
Djeca ne žive u zasebnoj vremenskoj zoni. Ali njihovi mozgovi rade drugačije. Oni produžuju vrijeme igrom, prisutnošću i znatiželjom. Odrasli smanjuju vrijeme rutinom i fokusom.
Ako želite da vam život bude malo puniji, provedite više vremena s nekim tko još uvijek smatra da je dan dovoljno velik da drži cijeli svijet. Posudite njihov osjećaj čuđenja. Gledajte kako oni protežu minute u cijele avanture. Možda će vam se i vaš sat malo usporiti.